HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2010/2011 > Repertoar > ARHIV > Sezona 2008/2009 > HRVATSKA DRAMA > Dama s kamelijama > Riječ dramaturginje

Riječ dramaturginje

Pri spomenu pojma melodrame, "Dama s kamelijama" je mnogima među prvim asocijacijama. Ljubitelji teatra i književnosti bili su zavedeni ovom dramom ili su, pak, obožavali istoimeni roman (i danas rado čitan). Operna je publika voljela Verdijevu "Traviatu", a najšira pak, bila uvijek iznova dirnuta zagrljajima Grete Garbo i Roberta Taylora (poznata ekranizacija Georgea Cukora iz 1937.) Uglavnom, ova kanonska ljubavna priča bila je magnetom za publiku svih ovih godina, a njena vječna tema i snažno izgrađeni odnosi uvijek su iznova intrigirali.
Nakon rada na svim spomenutim varijantama priče, nametnulo se jedno važno pitanje – kako nanovno postaviti toliko poznato djelo? Naravno, to se pitanje u kazalištu uvijek postavlja kod rada na zvučnim naslovima, no ovdje se to ticalo i jedne druge problematike - melodrame kao takve. Jer raditi melodramu u današnje vrijeme često se osjeća kao hod po rubu, tik do provalije patetike u koju možete upasti ako ste neoprezni.
Doduše, ne radi se, naravno, o oprezu, već o pogađanju prave frekvencije. Prave frekvencije za ljubav i omogućavanje najbolje percepcije ovih velikih emocija u zaglušujućoj kakofoniji impulsa koje nam suvremeni život nameće.
Kad je osnovna arhitektura bila postavljena, tada smo imali temelje za nadogradnju, za početke koreodrame, tog bogatog ujedinjenja pokreta, glazbe i riječi u izrazito autorskom ključu. Kroz cijeli radni materijal, a i kasnije na sceni, ono što smo nastojali imati u svakom prizoru bili su nagon i tenzija, pri čemu se zahtijevalo aktiviranje svih osjetila, kako kod glumaca i svih ostalih sudionika (ansambli Baleta i Opere), tako i kod publike.
Ona, gledajući koreodramu, tako pristaje na svijet izgrađen na sceni, i to ne racionalno ili vođena logikom, već instinktivno – osjetivši točnu i neposrednu emotivnost.
U daljnjem radu otkrivali su se simboli, slagale su se slike; vođeni intuicijom i maštom stvarali smo autorsku mitologiju, pri tom uvijek imajući na umu kako tijelom, pokretom i glazbom moramo iznijeti dramatiku na način na koji se to može rečenicom ili dramskim dijalogom.
Središnji je odnos u našoj izvedbi životni trokut Armand – Marugerite – Smrt.
Dolazak smrti je, naravno, čest motiv u umjetnosti; na primjer Bergmanov "Sedmi pečat", gdje smrt i protagonist igraju partiju šaha o čijem ishodu ovisi i ishod njegove sudbine. I Marguerite igra takvu partiju, pri čemu joj ljubav postaje jedini saveznik, ali samo toliko dugo, dok i nju ne slome društvene konvencije. Pripadnost najnižem društvenom nivou od samog je početka predodređuje za neuspjeh. Veza s Armandom je samo kratko svjetlo šibice prije totalnog mraka u koji zapada.
Moralnost malograđanskog društva zahtijeva žrtvovanje ˝prljave˝ ljubavi na račun ˝čiste˝ (Armandov otac ne može udati svoju kćer za pripadnika ugledne obitelji ukoliko se Armand nastavi viđati s kurtizanom) te Marguerite Gautier tako postaje žrtveno janje, taj toliko važan element u sustavu licemjerja.
Kako je ova predstava koprodukcija Drame, Baleta i Opere sve izgleda raskošno i monumentalno, a prizori koji su nastajali neodoljivo su podsjećali na najsnažnije, arhetipske književne vrste uz koje smo odrasli – bajke. Na taj smo način, uz ples i pokret baleta, monumentalnost zbora te individualnost glumaca, vrlo brzo postigli teatralnost i emociju. Uronili smo u melodramu svim sredstvima i osjetilima.
U ovom slučaju dramaturgiju upotpunjuju i zanimljivi scenografski elementi (ideja Damira Zlatara Freya). Masivni zidovi koji se kreću u svom kruženju tako asociraju na ritmove u životu, na izmjenu i promjenu, na neminovnost i oštrinu Vremena koje curi.
Ta materijalizacija vremena, taj pješčani sat prati Marguerite Gautier od samoga početka pa do kraja, u kojem je jednostavno preplavljuje.
Svakome od nas kuca njegov sat i svi mi jednom u životu stojimo ispod nekog pijeska, šibani vremenom, izloženi najgorem u pustinji života. Sami, ostavljeni, uz tužnu violinu koja ne donosi nikakvu utjehu.
Ono što se pokazalo najvažnijim kad je jednom priča bila postavljena na sceni, bilo je pronalaženje ritma predstave. To je bila potraga sazdana od detalja gdje ni jedan pokret, ni jedno scensko slovo nije bilo prepušteno slučaju. U području poetike snova, na koju se ova predstava uvelike oslanja, sazdani prizori često su bili spoj elemenata koji, naizgled, ne pripadaju u istu skupinu. Taj spoj nespojivog, u maniri postmodernih diktata, pridonio je efektu začudnosti kod cjelokupnog materijala.
Scenske promjene tako se događaju uz savršeno kretanje u krugu.
No, ovog puta krug je razlomljen, kao Margueriteina sudbina u naletu okrutnosti.
Ona staje kao nenavijeni sat, njene se stanice gase kao noćne lampe u zoru. Odlazi da se više ne vrati. Sve pada, slama se, puca, kao nebo kad postane crno. Armand joj se ipak vraća, grabi njene šake, gura ih na svoja prsa, ljubi je posvuda i jede njene obraze, kao nekada davno, kad su se susreli. Stišće se uz nju i šuti. I tako leži godinama. Dok ima svijeta na kojem ležati. Samo ne u ovoj priči. Ovdje Marguerite umire sama jer u smrti i jesmo sami. Nije se vratio jer su neke stvari konačne. Happy end se teško ˝probavlja˝, čak i u teatru. Cinizam modernog doba govori kako se prerezana ljubav ne može zalijepiti. Ni uništen ljudski život popraviti. Zanimala nas je priča o čovjeku, suosjećanju i samoći. O tome kako je lakše razbiti nego izgraditi, razdvojiti nego spojiti i ne-voljeti nego voljeti. U pokušajima da dokazujemo suprotno leži dramatičnost i melodrama ljudske vrste. A jedino što nam na kraju ostaje jest trenutak. I beskonačno trajanje u sadašnjosti - toj sitnici Svemira.

Dora Delbianco