Podjela    Razgovor s koreografom   Foto galerija

KRITIKE

Iako smo naviknuti na svježinu i energiju scenskih ostvarenja Staše Zurovca kao i na predanost i posvećenost riječkog ansambla zajedničkom djelu, balet „Romeo i Julija“ nadmašio je očekivanja i rekla bih otvorio novo poglavlje, kako u Zurovčevu opusu, tako i u hrvatskom baletu. Riječ je o novom scenskom čitanju klasika, suvremenom i hrabrom, autentičnom i opravdanom. Riječki balet zaigrao je u novoj kvaliteti, i u novom autorskom rukopisu, i konačno na živu glazbu, pod sigurnim, za pokret i dramu senzibilnim vodstvom Nade Matošević. A Zurovac (koji se srećom i vratio na scenu kao plesač) više nije mladi koreograf koji u jednom dahu pokrene scenu i ispriča priču, nego zreli autor koji se potvrdio na velikoj predstavi zadane zahtjevne partiture i sižea; ne podcjenjujući niti gubeći smisao i značenje jednoga i drugoga, uspio je sve podrediti svojoj viziji dramskog i tragičnog, suvremenoj, aktualnoj, bolnoj do srži ogoljene priče.
Sve je izvedeno uz silnu potporu poznate, vjerne ekipe: asistenciju Olje Jovanović-Zurovac, scenu Žorža Draušnika, kostime Katarine Radošević Galić i svjetlo Denija Šesnića, te uz video Marina Lukanovića, koji projiciran na gotovo nevidljiv koprenasti veo otvara nestvarne, unutarnje dimenzije viđenoga na sceni.
Zurovac unutar skupine ljudi skicirane u stilizaciji uobičajenih prolaženja, susretanja, druženja, izdvaja pet osnovnih likova. To su Julija (dražesna i ganutljiva Laura Popa), rodbinski joj blizak Tibaldo (u izvedbi Zurovca), koji će je na početku skrbnički poljubiti, i tako poput Jude obilježiti, i koji se u nekoj mračnoj atmosferi dogovara s očitim negativcem Parisom (Roberto Pereira Barbosa Junior), romantični, nagli Romeo (Andrej Köteles) i njegov prijatelj, nestašni ženskar Merkuzio (Tomaš Danielis). I kako to već ide prema libretu, događa se susret, čarolija ljubavi, Romeov san o Juliji (prekrasno riješen snovitom projekcijom – njegovim doživljajem u kojem se rađaju ljubavni stihovi), tajno vjenčanje, nježna noć. Poetičan pas de deux, lirski i nježan, predan i radostan, onako kako je već umjetnički i bračni par Zurovac poznat, još od „Sna zaručnice“ po suptilnoj, i tako prirodnoj, gradnji plesne strukture od dva tijela koja se vole.
Maja Đurinović, „Vijenac“

...Rijeka mi se čini upravo savršenim mjestom za Stašu Zurovca koji je već dulje vrijeme najsnažnija, najtraženija, najkompletnija i najplodnija koreografska osobnost hrvatske baletno-plesne scene, poglavito one velikih pozornica.  
Nakon niza kreacija uspješnih u zemlji i inozemstvu, Zurovac je ostvario najveći projekt riječkog Baleta: “Romea i Juliju” Sergeja Prokofjeva. U susretu s “Romeom i Julijom” Zurovac je ostao vjeran sebi. Njegove koreografije pokreće u prvom redu glazba, a tek onda, često vrlo periferno, priča. Zbog toga je iznimno važan doprinos živosti i silnoj ekipnoj energiji kojom zrači čitava predstava dala Nada Matošević, riječka intendantica i dirigentica s orkestrom uvježbanim i u izvedbi nadahnutim, priznajem, iznad svih mojih očekivanja. Treba, naime, uvijek naglasiti da se tu radi o jednoj od najzahtjevnijih partitura 20. stoljeća, ne samo u kontekstu baletne, nego i simfonijske glazbe.
Što tiče plesa, njegova percepcija uvelike ovisi o svakom gledatelju ponaosob, njegovim afinitetima, senzibilnosti i sposobnosti prepuštanja energiji koja ga zasipa s pozornice i iz orkestra.
No, čak i oni koji će grčevito u svakoj slici tražiti rukohvat poznate im priče neće se nipošto izgubiti, a dobit će na kraju i obaveznu katarzu, ganuće i pokoju suzu zahvaljujući i drugom mediju, izvrsno urađenom i u predstavu ukomponiranom videu Marina Lukanovića. Scenografija Žorža Draušnika i kostimi Katarine Radošević Galić ispunili su zadatak da budu jednostavni, strogi i neutralni.
Pod oštrim svjetlom Denija Šesnića sve je izvan vremena i prostora, osim ako vas ne obuzmu misli o turobnoj crno-bijelo-crvenoj budućnosti, pri čemu je crvena u prvom redu nasilje i krv.
Zurovčev pokret i ples zadržavaju čitavo vrijeme silan intenzitet i onda kad su tijela u trku, i kad su u zraku i kad padnu obamrla ili mrtva. Svi odreda, prvaci i članovi baletnog ansambla u tome sudjeluju strastvenom uvjerljivovošću koja proizlazi iz jednako strastvene osobne uvjerenosti u djelo koje stvaraju.
Zurovac, naime, u osvajanje publike uvijek kreće osvajanjem tijela, umova i duša plesača, a u tome je i ovaj put uspio. Sve, pak, spomenute i nespomenute sastavnice predstave zajedno proizvode mnoge zadivljujuće prizore koji ostavljaju bez daha u prvom redu tako što vam omogućuju lucidno, intuitivno, neko sasvim novo spoznajno-osjećajno prodiranje u sam smisao žrtvovane ljubavi, ljubavničke žrtve i svijeta koji ih okružuje.

Branimir Pofuk, „Jutarnji list“

Najnovija riječka baletna premijera „Romeo i Julija“ definitivno ulazi u red iznimnih ostvarenja HNK Ivana pl. Zajca... Predstava je to koja ne podilazi prosječnom gledatelju i zastire pogled jeftinom romantikom, ali plijeni poetičnošću i ljepotom koja ostavlja dubok dojam. Toliko dubok da ćete o onome što ste gledali misliti još danima...

Iako Staša Zurovac godinama dobiva sjajne kritike za svoje baletne koreografije rađene prema osobnom izboru tema ili na poznate predloške, ovoga je puta ostvario predstavu koja nadilazi sve do sada viđeno. Balet „Romeo i Julija“ napravljen je u jednom dahu, a dramaturško pročišćenje glazbene partiture i same priče o veronskim ljubavnicima (prema Shakespeareovoj drami) urodilo je predstavom iznimne jednostavnosti, visoke estetike, poetike i ljepote. I potpune fokusiranosti na jednu ljubav, koja protiv sebe ima sve... Općem dojmu i esejičnosti sigurno pridonosi i atmosfera koju stvara orkestralna izvedba. Pod ravnanjem Nade Matošević, orkestar je sjajno muzicirao, stvarajući ozračje tragike i podupirući scensko zbivanje na dominantan ili suptilan, ali uvijek iznimno angažiran način.

Svjetlana Hribar, „Novi list“