Podjela  Sadržaj   Foto galerija   Kritike

RIJEČ REDATELJA

Mislim da je priča o Tosci priča nad svim pričama. Duboko intimno, za mene je jedna od najvažnijih priča. I volio bih s umjetnicima s kojima radim „Toscu“ otključati tu priču iznutra, ući duboko u nju, obzirom da je to i najdramatičnija od svih opera.  Nijedna opera ne prožima dramu tako snažno kao što je to u slučaju priče o Tosci i Puccinijeve glazbe.

Postoje sve predispozicije da idemo jako duboko, namjerno ne upotrebljavam riječ radikalno, jer je veliko pitanje što bi zapravo bilo radikalno. No uvjeren sam da je riječka „Tosca“ zaista na tragu priče o ljubavi, o nedokučivoj i istodobno sveobuhvatnoj ljubavi, ljubavi koja se svakom od nas dogodi jednom i zbog koje se ide tako daleko da je moguće i skočiti u provaliju jer je bez te i takve ljubavi nemoguće živjeti dalje. To je odluka koja se donosi u trenu.

Od vremena kada je napisana prvo drama, a nakon toga i opera, zanimljiva je priča o Puccinijevoj zaokupljenosti tom pričom. Da bi otkupio prava, skladatelj je morao izdvojiti cijelo bogatstvo, a bilo je tu i drugih prepreka koje je Puccini morao preskočiti kako bi uopće mogao započeti rad na „Tosci“. No nije odustajao jer je znao da ide u pravom smjeru. Snaga i duboka bol koja se prolama iz Puccinijeve partiture prisutna je i danas. Na televiziji sam vidio prizor iz Bagdada, prizor tržnice na kojoj je eksplodirala bomba, posve poprskane krvlju, a u lokvi krvi klečala je žena i držala na rukama ostatke svojega poginulog muža  -  njezin krik podsjetio me na Toscin krik. Takve se stvari događaju svakoga dana i upravo to čini „Toscu“ izvanvremenskom. To je dovoljan razlog da se vrlo ozbiljno bavimo tom operom.

Čudan je način na koji nas se dotiču tuđi životi. Ponekad nas nešto jednostavno probode, a dotiču nas se uvijek iste stvari. Često se čini kao da je čovjeku oduzeto pravo ljepote i ljubavi, ako je ljubav ljepota. Mislim da živimo u vremenu kada se kristalizira taj krik zbog oduzete ljepote. Ljepote, koja kao majka svega što je slijedi, jede sama svoju djecu. Zato  priča o Tosci rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ja sam taj krik doživio u prizoru iz Bagdada, a čini mi se da to upravo danas snažno osjećamo.

Zaista mi je čast što sam posljednjih nekoliko godina intenzivnije radio u korpusu riječkog HNK, radeći sa trima ansamblima, dobio ovdje svoje mjesto i veoma sam ponosan da sam dio toga tima.

Damir Zlatar Frey

(korišteni ulomci razgovora u „Vijencu“)