Cast Foto galeria
NOTE DI REGIA:
IL RECUPERO DELLE RADICI
Il progetto di allestimento della Baruffe è nella mia testa da tempo immemorabile. Sarà perché sono nato a Chioggia e ne vivo le dinamiche, le contraddizioni, il folclore. Sarà perché sento la necessità di un recupero delle tradizioni, sta di fatto che ho accettato la «sfida» di restituire, insieme agli attori fiumani e veneti, istriani e giuliani la freschezza e il ritmo di un testo che é una vera macchina comica perfetta che, tra l'altro, quando venne scritta, i chiozzotti non la presero per niente bene, secca-ti di vedere portati in scena i propri difetti. Sono dovuti passare oltre cento anni prima che si mettessero l'animo in pace...
Un accenno ai «detti». Ancor oggi difficilmente riuscirete ad individuare un chiozzotto in città con il suo nome e cognome di battesimo. Persino il Fisco ha avuto problemi, perché il gioco del soprannome racchiude le caratteristiche somatiche del soggetto e le trasforma nel nome di un animale o di un oggetto o cli qualsiasi cosa rendendo divertenti tutti i passaggi. Il problema è che a nessun chiozzotto piace il soprannome che gli è stato affibbiato, per cui grande offesa da un lato e grande divertimento dall'altro.
Poche parole, infine, rispetto alla lingua. Una lingua isolata da tutto e da tutti non poteva che avere caratteristiche originali tali da rendere difficilissimo farla comprendere a tutti. Ho scelto di rispettare le cantilene e i «modi di dire» nel giusto «modo di clire», in ciò aiutato da un cast di attori degni di questo nome, i quali si sono messi totalmente a disposizione spogliandosi di tutto per affrontare questa avventura e per il divertimento del pubblico che ha scelto di passare un paio di ore in compagnia di uno dei piu grandi capolavori goldoniani.
REDATELJEVE BILJEŠKE:
VRAĆANJE KORIJENIMA
Projekt uprizorenja Svađa u mojim mislima živi oduvijek. Bit će to zbog toga što se rodih u gradu Chioggiji, pa svu njenu unutarnju snagu, sve njene kontradiktornosti i njen folklor duboko u sebi proživljavam, ili pak stoga što stalno ćutim potrebu za spasenjem njene tradicije. No činjenica jest da sam prihvatio ovaj «izazov» zbog težnje za vraćanjem, zajedno s riječkim i venetskim, istarskim, julijanskim i furlanskim glumcima, tekstu koji predstavlja savršeni komični stroj i kojega, kada bijaše napisan, upravo mještani Chioggije nisu bili dobro prihvatili zbog ljutnje što ova komedija na sceni javno prikazuje sve njihove mane. Trebalo je proći više od stotinu godina prije no što će se s time napokon pomiriti...
Jedna napomena vezana uz «zvane» (nadimke). Još i danas ćete vrlo teško raspoznati nekog Ćozota po njegovom krštenom imenu i prezimenu. Čak je i porezni ured imao čestih problema s fiskalnim propisima jer igra s nadimcima zahvaća u somatske značajke osobe pretvarajući ih u imena životinja, ili predmeta, ili pak nečeg drugog i čineći ih zabavnim. Problem
je u tome što se nijednom Ćozotu ne dopada nadimak koji mu bijaše nadjenut pa stoga velika uvrijeđenost s jedne postade velikom zabavom s druge strane.
I na kraju još i napomena u svezi s jezikom. Ćozotski jezik, jer zapravo to i jest jezik, izoliran od sviju i od svega, nije mogao izbjeći neke izvorne značajke koje ga učiniše teško razumljivim. Ja sam odabrao put strogog poštivanja njegove pjevnosti i njegovih «načina» i govora i izgovora, potpomognut u tome skupinom glumaca dostojnih toga imena, koji su se posve stavili na raspolaganje i razodjenuli od svega da bi se suočili s ovom našom pustolovinom. I sve to kako bismo publici koja je odlučila provesti nešto manje od dva sata u društvu s jednim od najvećih Goldonijevih remekdjela, mogli pružiti najbolju zabavu.
Pierluca Donin