Podjela    Riječ redatelja    Eduardo De Filippo    Crtice uz predstavu
Čakavsko-napolitanski-internacionalni cocktail    Foto galerija

KRITIKE

Frenetičan pljesak na kraju predstave koja se gleda u jednom dahu i riječki HNK Ivana pl. Zajca na nogama. Aplauz ansamblu »Filumene Marturano« i redatelju Jagošu Markoviću što je u publiku, pod utjecajem jake adrenalinske injekcije, doslovce obasuo ružama koje je nehajno vadio iz velikih buketa.

Redatelj Jagoš Marković, unatoč svojim oduševljenjem Mediteranom, prema toj svojoj opsesiji krajnje je oprezan. More se čuje u pozadini, voda neprekidno klizi po pozornici u sitnim mlazovima, kao pijesak u satu. Curi kao vrijeme koje nas rastače i nepovratno uništava te umara tijela od osjećaja i neispunjenih žudnji, od kojih postajemo bolesni.
Likovi govore »čakavsko-napolitanskim internacionalnim cocktailom« (odličan prijevod i preradba Daniela Načinovića). Ipak, taj »meditteraneo« pun sunca i vitaliteta, gorljivosti, nepredvidljivih reakcija, velikih patosa, samo je fragilan okvir prema kojem redatelj ima dostojanstven odmak.
Mizanscena je minuciozno osmišljena i usuglašena sa scenskim pokretom Marije Momirov, fantastičnim decentnim svjetlom Denija Šesnića, scenografijom Ljerke Hribar, pastelnim kostimima Božane Jovanović i Sandre Dekanić. To je i rijetki scenski projekt u kojem svako pojavljivanje na sceni glumaca ima svoju potpunu uvjetovanost u postizanju atmosfere, koja se natkriljuje nad predstavom kao intimistička polifonija.
Ksenija Prohaska zablistala je u naslovnoj ulozi, neprekidno u povišenoj artikulaciji, nadmoćna i u momentima kada gubi i kada dobiva, a gotovo nestvarna u prizorima majčinske ljubavi. Suigra koju je ostvarila s dostojnim partnerom Alenom Liverićem (Domenico Soriano) malo je reći da je bila uvjerljiva, prirodna, neposredna. Riječju, bili su dojmljivi ljubavnici i suputnici koje su godine oplemenile kao staro vino, s gutljajem gorčine, s gutljajem slatkoće.
Liverić je pokazao zrelost i duboku proživljenost role, koja će sigurno biti nova prekretnica u njegovoj karijeri. Zanimljiv trolist, svaki na svoj način obojen – grubošću, nerazumijevanjem, blagošću – bili su i Filumenini sinovi Damir Markovina (Umberto), Alex Đorđević (Riccardo) i Damir Orlić (Michele). Odlična Edita Karađole, tehnikom najfinijeg kreacijskog sitnog veza, oblikovala je sluškinju Rosaliju Solimene cijelim svojih glumačkim habitusom, dok su se zadanostima predstave potpuno predali i Zdenko Botić (Alfredo), Dragana Tomšić (Lucia) te Bosnimir Ličanin (Nocella). Ulogu mlade Filumenine suparnice igrala je Leonora Surian.
»Filumena Marturano« ima sve preduvjete kazališnog hita... I raskošnu zavodljivost da bi se, mirne duše, barem pojedine scene mogle iščitavati još mnogo puta, poput izabranih stranica najdražih nam knjiga koje uvijek pronalaze svoje mjesto na noćnom ormariću.

Helena Braut, Vjesnik, 15. prosinca 2003.

Najnovija, riječka kazališna verzija čuvene komedije Eduarda de Filippa Filumene Marturano, u preradbi Daniela Načinovića, u svakom slučaju znači scensku naročitost..

Preradba Daniela Načinovića, svojim odabirom govornoga kalambura, izvodi jezične šale, mediteranski skakućući od talijanske raspojasanosti izgovora do čakavskih putovanja različitim stazama što se, tu i tamo, doskitaju i do hrvatskoga književno-jezičnog fundusa rječitosti...Najvažniji, valjda sudbonosni dio učinka pripada redateljskom postupku pridošlice Jagoša Markovića. Redatelj je, naime, uspio posve zaobići doslovne razloge životnosti i krenuti u sfere apstrahiranja konkretnosti. Međutim, realnost tim postupkom ipak ne biva zametnuta. Dapače, kao da se njezina područja još moćnije naziru na obzoru duhovnoga. To više nisu konkretni prizori, već bogati komentari na sve ono što se nataložilo u toj neobičnoj zbirci činjenica. Fizički odnosi i razgovori nemaju obilježja neposredne realnosti, a izbjegnuta je opasnost upadanja u karikaturalnost. Tako da cijeli taj sustav prividnih zbivanja poprima znake nekakve impresivne simboličnosti...Značajnu podršku toj stvaralačkoj koncepciji pruža duhovit govor tijela Marije Momirov, ali opća zornost je u vlasti scenografije Ljerke Hribar. To je ozračje u kojemu sve funkcionira kao fiktivna stvarnost i kao priviđenje, a dekor služi tek kao povod za razaranje doslovne zbilje. Tako se i ponaša kostimografija Božane Jovanović i Sandre Dekanić, koja izjednačuje ništa i sve te dokazuje kako bi mogla još i kudikamo više, ali joj ne treba. Vješto je i oblikovanje svjetla Denija Šesnića, koje prostor pretvara u vrijeme, i obrnuto.

Ksenija Prohaska (Filumena) predstavljala je carstvo ženstvenosti koje više ne služi konvencijama riječi, nego živi od urođenih spolnih i materinskih nagona pretvorenih u sumorne priče kojima treba vratiti radost smisla. Alen Liverić (Domenico) bio je naročito dojmljiv svojom istančanom sposobnošću emotivne igre i diskretnih skokova iz krajnosti u krajnost.
Zdenko Botić (Alfredo) pojavljivao se kao šutljiv komentator i svjedok koji poprima obilježje neke sveopće savjesti. Edita Karađole (Rosalia) stvaralački se spustila u potresnu provaliju starosti, ali ni to je nije omelo prilikom izražavanja svemoćne, još uvijek mladenačke vitalnosti ženskih osjećaja. Leonora Surian (Diana) atraktivno je odigrala ulogu zavodnice, a Dragana Tomšić (Lucia) poslužila je kao zornost koja izaziva neobične tjelesne primisli iz Alicina svijeta. Damir Markovina (Umberto), Alex Đaković (Riccardo) i Damir Orlić (Michel), svaki na svoj rafinirano odabran način, sugerirali su mnoštvo životnih stranputica i dilema, izvodeći to u paradama gotovo akrobatskih tjelesnih vragolija, ili, pak, u onom izrazito suzdržljivom razgovoru iz drugoga dijela, kad im se svaka izgovorena riječ pretvarala u zbirčicu konteksta. Bosnimir Ličanin (Nocella) pojavio se kao diskretna nazočnost koja se ne želi nepotrebno miješati u igru.
Sve u svemu, Riječko kazalište je ponovno ostvarilo predstavu koja će dugo uzbuđivati publiku i koja dokazuje kako je Rijeka moćan mediteranski grad, prikladan za zbivanja visoko iznad aktualne duhovne bijede.

Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 14. prosinca 2003.

Daniel Načinović prepjevao je vješto napolitanski tekst na liburnijsku južnoistarsku čakavicu, a radnju je ostavio u Napulju. Rezultat je bio izvanredan.

Ksenija Prohaska u naslovnoj ulozi nametnula je otpočetka divljački ritam ansamblu...Riječki su glumci prihvatili izazov i odgovorili žestokom igrom. Ponajprije raspoloženi Alen Liverić, a potom i Damir Markovina, Edita Karađole, Leonora Surian (odlično pjeva), Damir Orlić, Zdenko Botić, Alex Đaković, Bosnimir Ličanin, Dragana Tomšić.

Jagoš Marković čistio je predstavu od bilo kakva viška uz nemalu pomoć vješte dramaturginje Magdalene Lupi. Govor tijela, koji potpisuje Marija Momirov, iznimno je pomno oblikovan, poput baletne koreografije, tako da su scene šutnje najrazgovjetnije. Neizbježno je izručiti pregršt pohvala majstoru svjetla Deniju Šesniću, kao i scenografkinji Ljerki Hribar i kostimografkinjama Božani Jovanović i Sandri Dekanić.

Kao srednjoeuropski, dakle diskretan i gospodski zakopčan grad, očekivalo se da će Rijeka hladno dočekati bujicu emocija i ekspresivnog iskaza. Naprotiv, pljesak je trajao desetak minuta. Posve opravdano, posve mediteranski!

Želimir Ciglar, Večernji list, 15. prosinca 2003.

Temperamentna i ženstvena Ksenija Prohaska, čija Filumena istovremeno pokazuje i svoju ranjivu stranu, imala je poticajnog partnera u Alenu Liveriću, koji je svojim Domenicom Sorianom s jedne strane morao utjeloviti pomalo sirova i gruba mužjaka, a s druge emotivna muškarca...Dok se u prvom činu Liverićeva interpretacija dosta temelji na izvanjskoj gesti i fizičkoj ekspresivnosti, odnosno sirovoj muškoj snazi, u drugom činu on doživljava pravu transformaciju, postajući brižan otac koji prigrljuje svu trojicu Filumeninih sinova. To njegovo i Filumenino pročišćenje naznačeno je već i ranije, prizorom u kojem se oni peru pod golemim mlazovima vode. Ta voda koja tijekom predstave tiho curi niz kosinu postavljenu u dnu pozornice, simbol je neprestanog kruženja života, ali i moralnog obnavljanja glavnih likova koji nakon svih poraza i ogrebotina izlaze kao novi ljudi.
Ovo je predstava koja će se pamtiti i po sjajnim epizodnim ulogama. Nevjerojatnu transformaciju doživjela je Edita Karađole, koja igra krhku staričicu Rosaliju Solimene, ženu tužne sudbine, koja svoje sinove, kad su odrasli, više nikad nije vidjela. Ona je neka vrsta Filumenina alter-ega, vjerna i tiha pratilja koja nije imala tu sreću da vidi svoju obitelj na okupu.

Premda nema mnogo teksta, upečatljivu minijaturu ostvario je Zdenko Botić u ulozi Alfreda Amorosa, »meštra od konji i karoc«, koji mimikom i gestom komentira zbivanja ili sudjeluje u njima. Svoju radost zbog Filumenina i Domenicova vjenčanja on će izraziti antologijskim plesom sa sobnom urom.
Izvrsno su odabrani i glumci koji igraju Filumenine sinove. Komičnost ovih likova omogućila je trojici mladih glumaca da ostvare začudne pomake u glumi. Na toj crti začudnosti najneobičniji je Damir Markovina u ulozi razbarušena pjesnika i novinara Umberta, živopisan je i vodoinstalater Michele Damira Orlića, glava mnogobrojne obitelji, dok je prodavač košulja Riccardo u interpretaciji Alexa Đakovića zadobio blage karikaturalne obrise. U mediteranski imaginarij izvanredno se uklopila Lucia Dragane Tomšić, koja priziva sve one korpulentne dame iz Fellinijevih filmova, a ulogu sabranog odvjetnika Nocelle odigrao je solidni Bosnimir Ličanin.

Jagoš Marković u drugom planu pozornice stvara neku vrstu metafizičkog prostora, iz kojega dopire šum morskih valova, dok modra boja što ispunjava prostor priziva Mediteran, ali i beskonačnost iz koje De Filippovi junaci dolaze i ponovo se u nju vraćaju. Emocionalna stanja likova dodatno je naglasila rasvjeta Denija Šesnića, koji simbolizmom boja dočarava elementarne emocije, poput mržnje, ljubavi ili radosti.
Scenografkinja Ljerka Hribar u prvom je planu pozornice minimalističkim sredstvima dočarala građanski salon Domenica Soriana. U kreiranju kostima Božana Jovanović i Sandra Dekanić također su se poslužile jednostavnom simbolikom boja – bijelom kao simbolom nevinosti i čistoće, te crvenom kao bojom strasti i ljubavi, ali i mržnje.
Emotivnom naboju predstave naročito je pridonijela čeznutljiva napolitanska glazba u izboru Jagoša Markovića, koja nije samo obična glazbena podloga ili ilustracija, nego i neka vrsta agensa među likovima. Više nego riječima, oni komuniciraju glazbom, pjevanjem, plesom i pokretom. U zadnjem prizoru vjenčanja taj se neobuzdani mediteranski temperament u potpunosti oslobađa, za što svakako zasluge ima i Marija Momirov, zadužena za govor tijela.

Kim Cuculić, Novi list, 15. prosinca 2003.