Podjela Sadržaj Riječ redatelja Foto galerija
KRITIKE
Svoju viziju Puccinijeve „Tosce“ Damir Zlatar Frey je ostvario vizualizacijom čudesne ljepote, a to je ljepota slike same, obilježene značajkama boja i predmeta kao simbola radnje pojedinih činova. Nemoguće je opisati asocijativni naboj kojim Frey tako virtuozno barata kako bi potaknuo gledatelja na vlastiti emotivni angažman. Ovu predstavu jednostavno treba pogledati kako bi se shvatila silina osjećajnosti koju Frey u svom tako intimnom doživljaju drame o Tosci želi podijeliti s publikom. Zahvaljujući njegovoj transparentnoj koncepciji drame i likova, svi su protagonisti bili scenski uvjerljivi...
Ovu „Toscu“, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, može se označiti kao veliki umjetnički doseg riječke operne kuće. Zahvaljujući Freyevu senzibilitetu te ogromnoj dozi stvaralačke i emotivne energije, ona je doprla do samog srca publike. Tamo će zasigurno i ostati!
Bosiljka Perić Kempf, „Novi list“
Premijera opere „Tosca“ Giacoma Puccinija u HNK Ivana pl. Zajca odjeknula je impresivnim trenucima glazbe te omiljene opere prepune ljubavnih strasti, ljubomore i mržnje. Dirigentsko vodstvo Nade Matošević, izvrstan orkestar, snažan u bojama i oslikavanju atmosfere te slavna gošća Francesca Patane u naslovnoj ulozi, učinili su predstavu veoma atraktivnom.
Francesca Patane likom i glazbom Tosce suvereno vlada u cijeloj bogatoj paleti njezinih emocija i izražajnosti. Kao patnere imala je s jedne strane iskusnog Valentina Enčeva koji Scarpiju donosi kao nimalo profinjenog policajca u sirovoj žudnji za Toscom, a s druge mladog tenora Davora Lešića koji sve bolje napreduje, što je pokazao osobito u prvoj ariji.
Davor Schopf, „Slobodna Dalmacija“
Riječka premijera “Tosce” G. Puccinija već se u startu dičila gostovanjem slavne Francesce Patane u naslovnoj ulozi i prvim opernim redateljskim postavom uvijek provokativnog Damira Zlatara Freya. Izvedba pod dirigentskim vodstvom strpljive, mirne i efikasne nove intendantice Nade Matošević imala je u provedbi i koji argument više. Ispraćena je oduševljenim “bravo” – ponajviše za domaću snagu Davora Lešića, mladog tenora ozbiljnih namjera u ulozi ljubljenog slikara i revolucionara Cavaradossija.
Frey je preuzeo ulogu redatelja, scenografa, kostimografa i majstora scenskog pokreta. Ostavljajući muzici i pjevačima da dišu u zapletu između strasne ljubavi Tosce i Cavaradossija, političkog bjegunca Angelottija (uvjerljiv Siniša Štork) i policijskog kobnog prefekta Scarpije, on premješta scenu “filmski kadrirajući” rimsku crkvu sv. Andrije u odnosu na zbivanja.
Scenografija postaje ravnopravnim sudionikom drame, a poslije se naglašava unutarnja drama protagonista, ali i poigrava klišejima romatničarskog shvaćanja ljubavi, zajedno s kostimima na fonu crnog i crvenog, te arhetipski lijepe slike omatanja jednostavnog pastirskog pijeva u pogolemu plaštu preko cijele pozornice koji propada u podrume tvrđave Sant’Angelo.
Sve je to isprepleteno respektabilnom muzičkom izvedbom solidna, zvučnog Zbora i Orkestra finih pomaka i transparentnosti, uz solidne soliste ujednačene razine. Tako riječka “Tosca” skuplja dovoljno argumenata da bude predstavom koju valja pogledati.
Maja Stanetti, „Večernji list“
Toscu je interpretirala poznata sopranistica Francesca Patané, pun, zvučan i voluminozan dramski sopran, a njena molitva »Vissi d"arte« primadonski je odjeknula.
U ulozi Maria Cavaradossija prvi put smo slušali mladog Davora Lešića, tipičnog, jednom riječi, mladodramskog tenora. Premda još neiskusan i neujednačenih registara, Lešić je meditaciju »E lucevan le stelle«, kao i arioso u završnom duetu »O dolci mani« otpjevao s velikom prodornošću u visinama pa se nadamo njegovoj lijepoj karijeri. Kao baruna Scarpiu slušali smo Valentina Enčeva, baritona zvučnih visina u cijelom obimu. Posebno valja istaknuti izvrsnu angažiranost i preciznu izvedbu zbora i orkestra, kojima je suvereno ravnala maestra Nada Matošević.
Ratko Čangalović, „Vjesnik“
Frey, ujedno autor scenografije, kostima i scenskog pokreta, opet se iskazao kao redateljski virtuoz. Posebnu pozornost posvetio je i radu pjevača, zahtijevajući (i dobivajući) od njih glumu na razini dramske predstave.
Nada Matošević sigurno je i odlučno vodila izvrstan orkestar riječke Opere, izvrsno prenoseći emocije Puccinijeve glazbe. Podjela je bila glumački i pjevački uglavnom izvrsna, talijanska sopranistica Francesca Patane bila je zrela i hirovita Tosca, Valentin Enčev moćan kao zlokobni Scarpia, Davor Lešić pjevački korektan i scenski atraktivan kao Mario Cavaradossi.
Kreativnošću, brigom za svaku pojedinost, ali prije svega redateljskom smjelošću, ovom je „Toscom“ Damir Zlatar Frey postavio nove standarde u hrvatskoj opernoj režiji.
Zlatko Vidačković, „Vijenac“
Na drugoj premijeri naslovnu ulogu zapjevala je od ove sezone stalna solistica riječke Opere Olga Kaminska. Pouzdana je pjevačica velikih glasovnih mogućnosti, sigurna glazbenica, scenski okretna i kreativna. Tosca je zasigurno vrhunac njezine karijere, kojom je osvojila riječku publiku i nadmašila Francescu Patane, ostvarenje što će se pamtiti. Kao Tosca postigla je potrebnu punoću za dramske trenutke sa sigurnim prodornim visinama što izražavaju Toscin očaj, i s lijepo raspjevanom arijom „Vissi d'arte“ širokih fraza. Glumački je bila nadahnuta u velikom spektru izražajnosti.
Dirigentica Nada Matošević osigurala je bujnu glazbenu izvedbu pučinijevskog zamaha. Zahvaljujući njoj i objema interpretkinjama naslovne uloge, ova će se snažna predstava riječke Opere dugo pamtiti.
Davor Schopf, „Vijenac“