Nažalost, tako nam je da se već dugo nije čula čak ni hrabra krilatica o krizi kao prilici. Brutalnu kapitalističku logiku, međutim, poslušali su riječki kazališarci pokušajem da se repertoarno izvuku upravo na valu krize. I pokazali da kriza zaista možda i jest prilika, ali prilika da nezavisni sektor izađe iz svojeg uobičajenog medijskog, prezentacijskog i, na koncu, estetskog offa i postane činjenica kulturnog života. Barem u Rijeci.
Zato je predstava 'Od kolijevke pa do groba...' u režiji Marija Kovača vrijedna pažnje, ne samo kao vjesnik doba u kojem će komunalna kazališta svoju zadaću shvaćati malo šire od premijernih ciklusa i prigodnih koncerata, nego kao primjer suradnje s publikom svih uzrasta nastao osluškivanjem i reakcijom na njezine potrebe.
Druga nimalo manje važna specifičnost projekta 'Od kolijevke pa do groba...' je i činjenica da nije riječ o klasičnoj produkciji, već o suradnji s dramskim studijem, dakle upravo s ciljanom populacijom, što onda i kazalište kao instituciju, proces i umjetnost predstavlja u sasvim drukčijem svjetlu – prije kao društvenu djelatnost integriranu i funkcionalnu u zajednici nego kao kreaciju koja s bjelokosne kule promatra svijet i čudi se.
Kovač je tako predstavu i zamislio, pa iako je potpisana kao njegov autorski projekt, riječ je tek o kanaliziranju i usustavljivanju 'donesenog' i samostvorenog materijala, onog koji je plod autorskog rada ili jednostavno improvizacijske imaginacije polaznika Malika.
Ovakav obračun sa školskim sustavom i svim njegovim naizgled nerješivim apsurdima, za suptilno programiranje kojih je najvjerojatnije zaslužan dramaturg Matko Botić, pokazuje što znači kad kazalište nije samo sebi svrha, nego zaista postoji zbog onih koji ga stvaraju, najprije za sebe a onda i za druge. Zvuči kao paradoks, ali osamnaest polaznika Kazališne radionice Malik i svi koji će ih gledati, znaju da nije tako.
Igor Ružić, tportal.hr
|