Podjela    Kritike    Eduardo De Filippo    Crtice uz predstavu
Čakavsko-napolitanski-internacionalni cocktail    Foto galerija

JAGOŠ MARKOVIĆ

Zašto danas režira Filumenu Marturano?

Taj tekst je zanimljiv zato što je živ. Buja sve u njemu. I mržnja i ljubav. Nema ravnodušnosti koja vodi u otuđenje, a otuđenje je-živ a mrtav. Zato što ima vibraciju energetsku, spasonosnu. Jedinu za koju mislim da daje život. Nezgrapan, bolan, krvav, smiješan, bijedan, veličanstven, sa sto godina samoće i bola, s trenucima sreće koji su kratki ali sretni i pamte se vječno, život pun rana, ožiljaka, ali život koji se ne predaje.

Ponekad mislim na probi gledajući, pa tu ne žive oni, to životna sila živi kroz njih.

Ego me ne zanima. Personalitetu se mogu diviti. Ali biće, ono ontološko, tome se, kao životu, kao erosu, kao rađanju djeteta, klanjam.

Po čemu je slavna Filumena Marturano iz 1946. zanimljiva danas?

U vrijeme kada je djelo napisano, bio je šok da je mati bila kurva. Sada je šok da kurva cijelim bićem jest, hoće, biva i bit će- mati.

Riječ “kurva” za mene, kao prvo, ne postoji. Što je to, veliko je pitanje. Ponajmanje su to one što za to uzimaju novac. To više pripada onima koji na sceni tezgare i zgrću novac. No “puš'mo ća”, kao što bi rekao Načinović.

Danas Filumena ruši sliku sljedeću: žena mora biti uspješna, ili u paklenom braku gdje se ne zna tko je mušku a tko žensko. Uloge su se tom seksualnom revolucijom razbile. Kako ćeš biti sve? Kako da mi neurotični, oštećeni, s ožiljcima, živimo? Filumena govori kako. S ljubavlju. S upornošću. S borbom. S trpljenjem. Za što? Za ljubav.

Ona je antifeministkinja i u tome je revolucionarna danas. Revolucionarna je jer je prava žena. Sa svim vrlinima i manama dovedenima do kraja. Ima petlju ići do kraja u svemu, ka kuraži da u lice kaže, čak i sinovima, što je i tko je bila. A tko je od nas toliko čist da joj sudi? Ja prvi ni u snu.

O Mediteranu:

Ako je nešto Mediteran, to je esencija života. “A što ne boli, nije život”, reče Andrić. Te boli, te bore, ali s osmijehom na licu i u duši, to je za mene junaštvo, ne na Akropoli, ne u Toweru, već u jednoj kući. Mediteran samo jače oslikava ono čega ima svuda. Ja naprosto, budući da sam Mediteranac, ponekad to doživljavam kao hormonalni poremećaj. To nije lako, ali je to pun život. Mi ćemo barem znati da smo živjeli. Ima tu rani i Soriani.

Mediteran je za mene stanje duha, a ne zemljopisno područje.

O Rijeci:

Rijeka je i Mediteran i srednja Europa. I to je za mene novi spoj. Autentičan. Svaki grad ima duh mjesta. Autentičan. Ne volim sličnosti. Volim autentične različitosti na jednom mjestu. To je ljepota i punoća življenja.

Rijeka je grad. Ali ja ovdje živim dva života. Jedan u Rijeci- čistoj, slobodnoj, ljubaznoj, Rijeci čija je duša, meni se čini, lijepo odgojena, Rijeci gdje dišem punim plućima, gdje viđam čista, lijepa, dobra lica. Ali moj drugi život, koji traje mnogo duže, odvija se u HNK-u Ivana pl. Zajca. A u svim dobrim kazalištima je isto: u vrtlogu u koji uđeš, daš mu se, on te poput vala nekad pokrije pa se daviš, nekad te proguta, nekad podigne i poletiš. Taj drugi život je život na 300 stupnjeva. Tamo je inspiracija. U onoj dvorani čarobnoj gdje su duhovi svih minulih likova, i Azucene, i Santuzze, i Don Juana, i Aide.

Rijeka je moja mala. Od HNK-a do Bonavije. I nazad. Odmara me od mene samoga. Jer svoje ludilo sa sobom nosim natrag, među svijet, među civile, među one koji nisu zaraženi virusom teatra. Ali ga vole, blagonakloni su. Vidim to po odnosu prema meni. Ovdje je teatar važan. Poštuje se. Ne podrazumijeva se. A to nije malo.

Rijeka mi je bila najljepša kada sam se nakon probe vukao Korzom i čuo Va pensiero, sull'ali dorate. A Korzo puno. Bila mi je duša puna. To je polis. Ne mogu slušati reklame i govore. Hoću Va pensiero. To ću ponijeti sa sobom zauvijek.