Podjela   Foto galerija

KRITIKE

Nevelik je riječki baletni ansambl. U jednom trenutku ih je najviše četrnaest, a nevjerojatnim osvajanjem prostora mekih pokreta uz svesrdnu pomoć „vrtećih“ lakih bijelih halja Dženise Pecotić , puna ih je pozornica. „Epitaf“ na Chopinovu glazbu- pod projekcijom njegova „iz papira izrezana“ nijemog profila i snimke vojničkog strojnoga koraka, naznakama patničkoga komadanja Poljske ( Marin Lukanović ) – prelijepo plesno razgovara s jakim i teškim stranicama pjesnika klavira. Rizik, ali i profit: riječka se predstava odlučila za glazbu uživo. Od olujnog preludija ili poloneze do valcera. Konkretan čovjek Ruben Dalibaltayan, armenski pijanist biva u oštroumnom dijalogu s ansamblom i osobito plesačem Vladimirom de Freitas Rosom. S druge strane „Čudesni mandarin“ kojega orkestar, kada ste već uvjereni  da je to tehnički nerazmrsiv čvor za kazališni orkestar pod vodstvom Nade Matošević uvjerava u suprotno podastirući plesačima jasnu i čvrstu podlogu za priču ... „

( kritičarka Maja Stanetti „Večernji list)

„Užitak tumačenja Šparemblekove umjetnosti priuštili su nam Paula Rus i Vladimir de Freitas Rosa u plesnom duetu, kojima su se pridružili Sabina Voinea i Ashatbek Yusuphanov u kvartetu, Anka Popa kao Gorge Sand  i Andrei Köteles kao Chopin te ansambl... „

Bartkov „Čudesni mandarin“ u cijelosti se izvodi samo u baletnoj verziji i predstavlja veliki izazov za orkestar. Pod ravnanjem Nade Matošević, ostvarena je dojmljiva zvučna kulisa baletu koji je prije 35 godina Milko Špaemblek postavio i praizveo u Lisabonu. Uzbudljiva i orkestralna izvedba, popraćena scenskim  zbivanjima, odslikala je nove dimenzije partiture, ali i stimulirala plesače na snažnu, discipliniranu i ekspresivnu igru. ... „

„Kostimi su poseban segment ove predstave – odavno već nismo gledali tako minuciozno razrađen kostim, osmišljen u  detalju za svakog plesača. Već u prvoj sceni, među plesačima u bijelom uočavamo George Sand. Ona jedina nosi hlače... Preko lica, u prizoru susreta s Chopinom, ima crvenu koprenu; a crvena je i unutrašnja strana njena bijela kaputa. Crvene, prozračne koprene preko kostima imaju svi plesači u završnom prizoru Tragične Varšave, koji završava himničnom Polonezom. Slika za pamćenje!“

( kritičarka Svjetlana Hribar „Novi list“ )