Podjela Kritike Foto galerija
Staša Zurovac
Dirljiva ljepota dekadencije
Često me pitaju kako nastaju moje predstave: bez literarnih predložaka, bez unaprijed razrađenih ideja…Takoreći - ni iz čega.
Kao i svaki put do sada, kad završim predstavu i kada me obuzme onaj dobro poznati osjećaj praznine, uvijek mi se nameće isto pitanje: Kako sam je napravio??; Otkud dolazi inspiracija??
I što više razmišljam o tome, sve mi je jasnije da ja -kao takav- imam tu vrlo malo upliva i da se nekim čudnim putovima same od sebe slože slika za slikom, pokret za pokretom, takt za taktom u cjelinu, koju sam u samom početku mogao tek mutno naslutiti. Kao nejasnu viziju. Više kao poriv.
Iako bi se taj poriv mogao nazvati željom za stvaranjem, možda bi točnije bilo to nazvati prepuštanjem nekoj višoj stvaralačkoj sili da djeluje kroz mene. I otuda vjerojatno taj osjećaj da zapravo ne znam otkuda sve to dolazi i da ne mogu sebi objasniti zašto moji anđeli nisu sretni i blaženi kakvi bi možda trebali biti i zašto u prljavštini i propadanju vidim neku dirljivu ljepotu. Ono što stvarno znam jest da radim ono što je meni lijepo i što mi hrani dušu.
Svakako, glazba je ono što me prvobitno pokreće, daje mi onaj prvi impuls, neke (o)snove, asocijacije, slike, ali kako stvari odmiču dalje, predstava postaje entitet koji se samo-ostvaruje i tek na kraju slaže u smisao koji obično iznenađuje i mene samog.
Vjerujem da se stvari ne događaju "slučajno" i da postoji struja odnosno krug stvaralačke energije u koji možete ući i uzimati iz tog nepresušnog izvora.
Tako sam sklon vjerovati da i Brahmsova glazba nije do mene dospjela slučajno, već je htjela ispričati neku "svoju" priču. Glazba jednog od najvećih romantičara 19. stoljeća prepuna je emocije, životne priče. Unatoč tome prilično je zapostavljena u našoj plesnoj umjetnosti. Zato je i želim publici približiti kroz jednu od najljepših simbioza, simbiozu s plesom.
Osnovnu potku čine "Mađarski plesovi" koji savršeno odgovaraju mojoj ideji karikature jednog bala, što u svom sjaju nosi ljepotu dekadencije, ocvalosti i groteske nekog izgubljenog vremena.
Mene je nosio čisti užitak stvaranja, veselje plesa, bez velikih pretenzija, u jednom dahu zanos i utjeha duše, pa ako netko osjeti makar i djelić toga, bit ću sretan.