Biljana Torić je dobitnica Posebnog priznanja "Đuro Rošić" u dramskog programu za ulogu Želje koju je ostvarila u predstavi "Dabogda te majka rodila". Dobitnici Posebnih priznanja "Boris Papandopulo" u opernom programu su Kristina Kolar za ulogu Preziosille u predstavi "La forza del destino" i ulogu Snahe u predstavi "Šuma Striborova", Dalibor Laginja za scenografiju u predstavi "Šuma Striborova" te Juraj Žigman za kostimografiju također u predstavi "Šuma Striborova". Tako je o nagradama i posebnim priznanjima za najbolja ostvarenja u dramskom programu u sezoni 2010./2011. te najbolja ostvarenja u opernom programu riječkog HNK Ivana pl. Zajca odlučila Prosudbena komisija u sastavu: Bruno Bontempo, suradnik u dvotjedniku na talijanskom jeziku "Panorama", Adriana Car Mihec, profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, Svjetlana Hribar, novinarka i kritičarka „Novog lista“, Iva Rosanda Žigo, asistentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci te Davor Schopf, urednik na Hrvatskom radiju i kritičar dvotjednika „Vijenac“. A pokrovitelj nagrada je, četvrti put za redom, Allianz Zagreb čiji je direktor riječke podružnice Zoran Gagović i uručio nagrade na svečanoj dodjeli u ponedjeljak, 17. prosinca 2012.

U nastavku donosimo popis svih nagrađenih i obrazloženja nagrada:
 
DRAMA:
 
Nagrada "Đuro Rošić" za najbolju  predstavu u cjelini u  dramskom  programu HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2011./2012:
 
"ANTIGONA" Sofokla&Co u režiji Ozrena Prohića i izvedbi ansambla Talijanske drame
                                                                       /
Il premio "Đuro Rošić" per il miglior spettacolo nell' ambito della prosa del Teatro Nazionale Croato "Ivan pl. Zajc" nella Stagione 2011/2012:
 
"ANTIGONE" di Sofocle & Co per la regia di Ozren Prohić messo in scena dalla Compagnia del Dramma Italiano
 
Predstava Antigona u izvedbi ansambla Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, primjer je danas aktualnih tendencija sklonih drugačijem, modernom čitanju klasične književnosti. Ipak, nisu u ovoj predstavi u potpunosti odbačene tradicionalne paradigme na kojima je Sofoklo gradio tragediju. Idejno-tematsku okosnicu pronašao je redatelj Ozren Prohić  u onu tumačenju prema kojemu Antigona predstavlja obiteljsko srodstvo i njegovo poništenje, a Kreont, pak, pojavni etički poredak i politički autoritet sazdan na univerzalnim principima. Kreontov, dakle, etički poredak podrazumijeva sferu političkoga učešća, ali istodobno i održivi kulturalni normativitet. U spomenutu tako pronalazimo redateljevo poznavanje klasičnih Hegelovih misli o ovoj antičkoj tragediji. S druge, pak, strane modernost se očituje u vještom baratanju suvremenim književno-kulturolškim spoznajama pa je interferirianjem sociološkoga podteksta i njegove psihoanalitičke nadogadnje, riječka Antigona – Elena Brumini – postala modernom antitragičnom ličnošću koja je svojim fizičkim izgledom i elokvencijom ukazala na apsurdnost vlastitoga biološkoga, ali i sociološkoga porijekla. Konfliktnost obiteljskih odnosa potiče problematiku rodne i spolne određenosti pa otuda i zanimljivo udvajanje Kreonta (Bruno Nacinovich, Elvia Nacinovich), kojim se zapravo konceptualizira ambivalentnost čovjekove psihološke prirode. Spomenuta dvostrukost psihološke, pa i spolne prirode najbolje je došla do izražaja u oblikovanju karakternih osobitosti Ismene budući da je upravo od Antigone preuzela njezinu postojanost, hrabrost, maskulinost. Prema tome, organizacija mizanscene odaje suvremeno režijsko čitanje kojemu cilj nije bio odbacivanje antičkoga kanona. Upravo suprotno, ono je na njezinim temeljima izvelo posve originalnu interpretaciju sagledanu iz očišta suvremene teorijske misli, ali i intertekstualnih relacija na kojima su nastale sve ostale Antigone koje književna povijest poznaje. Očitovalo se to kako na vizualnoj, tako i na auditivnoj razini pa iz toga razloga ova predstava nije samo režijska nego, jednako tako, i glumačka. Ujednačenost dramaturških intervencija, redateljskoga promišljanja, scenografskoga riješenja i glumačke igre rezultirala je smislenom strukturom u kojoj valja tražiti njezine vrijednosti pa je iz toga razloga i proglašavamo najboljim ostvarenjem dramskih ansambala u sezoni 2011. / 2012. 
 
L'Antigone messa in scena dal Dramma Italiano del Teatro Nazionale Croato Ivan de Zajc di Fiume, è un esempio di rilettura diversa, in chiave moderna, dei testi classici, espressione di una tendenza molto presente nel teatro contemporaneo, senza tuttavia   rinunciare al tradizionale modello della tragedia di Sofocle. In quanto a tecnica narrativa e ideologia,  la regia di Ozren Prohić è basata sull'interpretazione secondo cui Antigone costituirebbe l’emblema della parentela e della sua lacerazione, in opposizione ai principi morali nell'esercizio dell'autorità politica, di cui Creonte è l’immagine.
Per Creonte, dunque, i principi dell'ordine etico sottintendono sia il coinvolgimento nella sfera politica, sia la necessità di mantenere intatta la normatività dei rapporti che regolano le relazioni sociali.
Dopo aver dato prova della sua perfetta conoscenza del pensiero hegeliano su questa tragedia antica,  con grande abilità il regista scandaglia le conoscenze contemporanee in campo culturologico e letterario. Lo fa inserendo sottotesti sociologici, la cui sovrastruttura psicologica fa dell'Antigone fiumana – Elena Brumini – una personalità moderna, che si sviluppa in direzione  antitragica e che con il suo aspetto fisico e la sua eloquenza sottolinea l'assurdità del determinismo  tra origine biologica ed origine sociologica.
La conflittualità dei rapporti familiari favorisce l'insorgere di problematiche che riguardano la definizione del genere e la determinazione del sesso.
Da cui anche il curioso sdoppiamento del personaggio di Creonte (Bruno Nacinovich, Elvia Nacinovich), che aiuta a cogliere meglio il concetto di ambivalenza della psiche umana.
Questa dualità psicologica ma anche sessuale, emerge particolarmente nella definizione dei tratti caratteriali di Ismene,  con Antigone che sembra impadronirsi della tempra, del coraggio e della mascolinità della sorella.
Pertanto, questo allestimento è espressione di una moderna lettura registica, che non intende sconfessare gli antichi canoni. Tutt'altro.
Si è partito dalle sue radici per dare un'interpretazione originale, attraverso l'ottica dei nodi teorici e concettuali del pensiero contemporaneo,  ma anche delle relazioni intertestuali dalle quali sono nate successivamente tutte le versioni di Antigone che la storia della letteratura conosce.
Ponderatezza degli interventi nella drammaturgia, scelte registiche, soluzioni scenografiche e livello interpretativo ne hanno fatto uno spettacolo che offre sollecitazioni visive e uditive, per cui è da considerarsi pienamente riuscito non soltanto dal punto di vista registico, ma anche attoriale e a nostro giudizio si è meritato la nomina a miglior spettacolo  della stagione teatrale 2011/2012.
 
 
Nagrada "Zlata Nikolić" za najbolje ostvarenu žensku ulogu u dramskom programu HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2011./2012.;
 
OLIVERA BALJAK za ulogu Depresije u predstavi "Dabogda te majka rodila" prema romanu Vedrane Rudan u dramatizaciji i režiji Tatjane Mandić Rigonat te u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i HKD Teatra Rijeka
 
U patrijarhalno uređenim društvenim odnosima obitelj zauzima središnju poziciju koja je presudna ne samo za razvoj pojedinčeva sebstva, nego i za daljnju reprodukciju toga istoga patrilinearnoga obrasca pomoću kojega se stvara sustav rodne dominacije i moći. Centralnu poziciju u obitelji zauzima otac koji je simbol zakona i reda. Njegova je osnovna zadaća pripremiti dijete za preuzimanje jednakih društvenih, kulturnih, rodnih stereotipnih uloga koje će kao odrastao subjekt i sam morati obavljati. Prema tome, funkcije su oca i majke biološki, ali i kulturno već unaprijed zadane pa se slučajevi u kojima dolazi do njihova kršenja određuju kao kulturni tabui. O ocu silovatelju i majci koja sve zna, a pritom šuti, uglavnom se ne govori mnogo, najčešće poradi stida koje kršenje takvih i sličnih općeprihvaćenih zabrana uzrokuje u društvu. Dijete, dakako, odrastanjem potisne traume, zaboravi ih, no dovoljan je tek usputni događaj koji najčešće poput okidača pokrene spremište mračne podsvijesti. U tom se trenutku, u sada odrasle osobe, javlja gorčina, agresija, destruktivnost, melankolija, trauma i, dakako, depresija. Netom spomenuto tematska je jezgra na kojoj je Vedrana Rudan i gradila svoj roman Dabogda te majka rodila, a kojega je za riječku pozornicu dramatizirala Tatjana Mandić Rigonat, ujedno i redateljica predstave. U središte je scenske događajnosti postavljen tako odnos majka-kći koji otvara mogućnost propitivanja svih onih relacija spomenutih na početku ovoga obrazloženja i to kroz postupak prožimanja sadašanjosti i prošlosti, djetinjstva i starosti, potresnoga i duhovitoga, tragičnoga i komičnoga, i, napokon, trijade – otac-majka-dijete. Spomenute opozicije otkrivaju redateljičinu osnovnu intenciju predstave: pokazati kako i u onim najtamnijim prostorima čovjekove duševnosti postoje otvori za vedrinu, prpošnost i smijeh. Otuda na sceni i uloga Drepresije, u izvrsnoj interpretaciji Olivere Baljak, a u kojoj i pronalazimo sjecište svih spomenutih dvojnosti. U njezinoj je kreaciji očito nastojanje za izjednačavanjem relacije žena-objekt, a s ciljem stvaranja elegantna, profinjenja ali i energična simbola kojemu je zadatak bio upoziriti na sve one karakterološke slabosti nasilnoga oca, jadne majke i traumatizirane kćeri. Tjelesnošću, ali prije svega sočnim i jetkim govorom prožetim istodobno targikom i humorom, omogućila je raspoznavanje različitih scensko-psiholoških slojeva koje je u principu i nemoguće postići niti jednim drugim scenskim sredstvom. Olivera Baljak svojom je pojavom na pozornici, pokretom, gestom i govorom ukazala na ključnu poziciju predstave koja nije tek svjedočanstvo izvorne podvojenosti opstanka, nego poktretač uspostavljanja razumijevanja i stvaranja novoga jedinstva pa je iz svega navedenoga i izdvajamo za najbolju žensku dramsku ulogu sezone 2011. / 2012.
 
 
Posebno priznanje "Đuro Rošić"u dramskom programu HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2011./2012.:
 
BILJANA TORIĆ za ulogu Želje u predstavi "Dabogda te majka rodila" prema romanu Vedrane Rudan u dramatizaciji i režiji Tatjane Mandić Rigonat te u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i HKD Teatra Rijeka
 
 
 
OPERA: 
 
Nagrada "Boris Papandopulo" HNK Ivana pl. Zajca za najbolje operno ostvarenje u cjelini u sezonama 2010./2011. i 2011./2012.:
 
"LA FORZA DEL DESTINO" (MOĆ SUDBINE) Giuseppea Verdija pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević Orešković i u režiji Ozrena Prohića
 
Sa svojim visokim umjetničkim dosegom, izvrsnošću, nadahnućem, “La forza del destino/Moć sudbine” vratila se u riječko kazalište nakon skoro tri desetljeća. Stilski veoma ujednačena predstava, rezultat je uspješnog sklada između scenske i glazbene komponente, u kojima su solisti, zbor i orkestar ostvarili jako visoke domete te potvrdili već postignutu višu umjetničku razinu. Za iznimno zahtjevnu “La forza del destino”, koju je u veljači 2011. s velikim uspjehom postavila već uigrana autorska ekipa - na čelu sa dirigenticom Nadom Matošević Orešković i redateljem Ozrenom Prohićem - moglo bi se reći da dosljedno slijedi niz veoma dobrih realizacija u recentnom repertoaru naše Opere, od kojih posebno pamtimo Giocondu i Adrianu Lecouver. Ali ovu produkciju možemo smatrati i uvodom u druge, ambiciozne projekte predviđene za ovu sezonu, u toku koje će se slaviti veliki jubilej, 200. godišnjicu Verdijevog rođenja.
Verdijeva "Forza del destino" rijetko se izvodi na hrvatskim pozornicama zbog svoje kompleksnosti i težine. Ova opera traži maksimalnu posvećenost svih sudionika, od dirigenta preko redatelja do pjevača te zbora i orkestra, što je u našem slučaju i postignuto. Dirigentica Nada Matošević Orešković je vodila predstavu sigurnom i čvrstom rukom, promišljeno je uspostavljen pristup velikom rasponu izražajnosti te složene partiture, u njezinoj dramatičnosti, liričnosti kao i u komičnim fragmentima.
U različitim postavama bilo je iznimnih solista, na kojima i počiva ova zahtjevna opera.Oni su u kombiniranom sastavu članova riječkog ansambla, mladih ali i već afirmiranih hrvatskih opernih snaga, te nekoliko gostujućih solista ostvarili niz veoma uspješnih uloga. . Orkestar je potvrdio svoj renome kao cjelina i u istaknutim solima dok  je zbor (kojemu je u ovoj operi namijenjena značajna uloga)  združenim snagama sastava riječke Opere i Jeke Primorja, koje je uvježbao zborovođa Igor Vlajnić, djelovao moćno, zvučno i precizno.
Ukupan je dojam jasnog, čistog uprizorenja, sa scenama punim naboja ali i nizom živopisnih slika, sa glazbi primjerenim jednostavnim ali duboko osmišljenim rješenjima scenografa Dalibora Laginje, kostimografkinje Irene Sušac i oblikovatelja rasvjete Zorana Mihanovića. Oni su doprinijeli stvaranju konzistentne predstave jednostavnih linija, nenametljivog izbora boja, u kojima prevladava kontrast crvenog i crnog, kao podloga za događanja i za međusobne tragične, okrutne i silovite odnose i sukobe između protagonista. Tako objedinjene scena i glazba, postavljaju ovaj projekt na jednu višu umjetničku razinu, zbog koje smatramo da je “La forza del destino” zaslužila nagradu za najbolju opernu predstavu dvogodišnjeg ciklusa koji je za nama.
 
 
Nagrada "Štefanija Lenković" HNK Ivana pl. Zajca za najbolje ostvarenu  žensku ulogu  u opernom programu  u sezonama 2010./2011. i 2011./2012.:
 
VEDRANA ŠIMIĆ za ulogu Manon Lescaut u predstavi "Manon Lescaut" Giacoma Puccinija i ulogu Donne Leonore u predstavi "La forza del destino" (Moć sudbine)Giuseppea Verdija
 
Posljednjih godina često gošća riječke operne scene - sopranistica Vedrana Šimić – bila je scenski i vokalno upečatljiva Leonora u “Moći sudbine”, a također je - punokrvno, s žarom i strašću - interpretirala naslovnu ulogu u “Manon”.
Pred pjevačice koje tumače Leonoru, Verdi je postavio zaista velike zahtjeve.  Raspon i dramski intenzitet uloge traže stabilan glas u svim lagama, ali i finoću zapjeva, različitog dinamičkog intenziteta. Dvije najpoznatije arije – »La Vergine degli Angeli« s muškim zborom i solistima u drugom činu i »Pace, pace mio Dio« u četvrtom samo su najistaknutiji djelovi ove velike uloge u kojoj se Vedrana Šimić pokazala zrelom ali i suptilnom interpretkinjom. Njen svježi, zvonki glas gradirao je od iskrenosti do ranjivosti, odlikujući se finoćom u dirljivom kraju drugog čina i ariji  La Vergine degli Angeli, a posebno u ariji »Pace« kojom nas je osvojila već s koncertne pozornice. 
Kao Manon Vedrana Šimić od prve je pojave nagovijestila osobu kakvu je Puccini imao na umu – ljepoticu kojoj je teško odoljeti, ali i ranjivu mladu ženu s dubokom potrebom za iskrenom ljubavlju…  Sve to čuli smo u glasu Vedrane Šimić, vidjeli na licu i u njenom pogledu, koji je iz scene u scenu otkrivao nove valere karaktera Manon.
 
 
Nagrada "Milan Pihler" HNK Ivana pl. Zajca za najbolje ostvarenu mušku ulogu u opernom programu  u sezonama 2010./2011. i 2011./2012.:
 
OZREN BILUŠIĆza ulogu Fra Melitonea u predstavi "La forza del destino" (Moć sudbine)Giuseppea Verdija pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević Orešković i u režiji Ozrena Prohića
 
U zaista  moćnoj paleti muških likova, u operi “Moć sudbine”, upečatljivo mjesto među snažnim interpretima izborio je bariton Ozren Bilušić, u ulozi Fra Melitonea.
Njegova muzički precizna a dramski nadahnuta interpretacija ostat će u pamćenju kao jedno od važnijih mjesta u ovoj predstavi. Iako  dramaturgija priče stavlja sudbinske akcente na druge likove i prizor s Fra Melitoneom gotovo da je nebitan za osnovni tijek radnje, kad dobije  interpreta koji zna ključ tumačenja Melitonova karaktera, ovaj fratar postaje izvorom inspiracije i pokretačem  - Melitone je zamašnjak koji uvodi u tragediju. Vokalno snažan a scenski šarmantan, Ozren Bilušića plijenio je dramskom suverenošću, pažljivo  gradirajući  karakter fra Melitonea, ni u jednom trenutku ne prelazeći mjeru, a opet jasno pokazujući o kakvom je karakteru riječ.
Treba li reći da je pritom njegov zapjev uvijek bio besprijekoran.
 
 
Posebno priznanje  "Boris Papandopulo" HNK Ivana pl. Zajca u opernom repertoaru u sezonama 2010./2011. i 2011./2012. :
 
KRISTINA KOLAR za ulogu Preziosille u predstavi "La forza del destino" (Moć sudbine)Giuseppea Verdija i Snahe u predstavi "Šuma Striborova" Ivana Josipa Skendera
 
 
Posebno priznanje  "Boris Papandopulo" HNK Ivana pl. Zajca u opernom programu  u
sezonama 2010./2011. i 2011./2012. :
 
DALIBOR LAGINJA za scenografiju u predstavi"Šuma Striborova" Ivana Josipa Skendera u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb
 
 
Posebno priznanje  "Boris Papandopulo" HNK Ivana pl. Zajca u opernom programu  u sezonama 2010./2011. i 2011./2012. :
 
JURAJ ŽIGMAN za kostimografiju u predstavi"Šuma Striborova" Ivana Josipa Skendera
u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb