RIJEČ REDATELJA

O tradiciji i suvremenosti:

Zbunjuje me pitanje o pristupanju baštini. Ne vidim bitnu razliku u pristupu starom ili suvremenom tekstu. Svaki je tekst, dramski ili glazbeni, koji režiram, za mene suvremen. O stanovitoj povijesnoj perspektivi, o onom, što bi rekao Bernard Dort »izgubljenom kontekstu«, treba zacijelo voditi računa. Ali za mene to nije važniji činitelj od bilo koje druge sastavnice dramskog ili dramsko- glazbenog teksta. Povijest, što je na svojim plećima nosi neki tekst, samo je jedan od tereta s kojima se moram suočiti. Jednako su to prostor, vrijeme, narav, ljubav, samoća, zanos.

Dakle, s Paraćevim posredništvom ili bez njega, Marulić bi se za mene uvijek dodirnuo sa suvremenošću. Iz vlastite kože ne možemo, ma koliko se divili drevnom velikanu. Paraćevo posredništvo između Marula i mene ponešto komplicira, ali i znatno obogaćuje odnos. Već su u igri tri sloja. Najprije Marulić, zatim Paraćevo čitanje Marulića i, konačno, moje čitanje i Marulića i Paraća. Figura tako postavljena već pokazuje koliko su isprazne podjele na suvremenost i na tradiciju, koje žele dati prednost bilo jednoj, bilo drugoj. Parać se možda, umjesto Marulićem, mogao pozabaviti drogašima ili pankerima i ne vjerujem da bi zbog toga bio imalo suvremeniji. Svako suvremeno djelo koje vrijedi već pripada tradiciji, kao što i svako djelo tradicije koje vrijedi pripada suvremenosti.

O Marulićevom jeziku:

Nazočnost Marulića u ovom djelu je najtvarnija upravo kroz jezik. Parać i njegov suradnik na libretu Tonko Maroević nisu Marulića prevodili. Zadržali su izvorni Marulićev govor. Štoviše, velik dio teksta doslovno je preuzet iz Marulićeva spjeva. »Juditu« danas zacijelo nije lako čitati. Taj jezik star je pet i pol stoljeća. On na stanovit način ograničava, omeđuje pa i reducira dramsko polje.

Ali kad »uđete« u taj tekst, onako kako su ga rasporedili Parać i Maroević, otkrijete da je Marulićev govor, uprkos arhaičnoj erudiciji, stvaran, da sažima duboke slojeve mentaliteta jednoga prostora, toga našeg splitskog, dalmatinskog, hrvatskog prostora. Drevne riječi počinju živjeti, zvučati, sugerirati, u njima je tlo, u njima su ljudi, putem njih se otvaraju kanali do neke duboke pučke, izvorne zone naše svijesti koja još uvijek, makar možda i zamirući, živi u nama, u našima, oko nas.

O redateljskom čitanju "Judite":

... Iako uvijek nosi oznake moga rukopisa, svako je moje redateljsko čitanje drukčije, pa i na stanovit način novo. To posebice mora vrijediti i za »Juditu«. Priča, fabula je rekoh krajnje jednostavna. Reklo bi se, naivitet: Betulija je opkoljena, građani mole Boga da ih spasi, Judita odlučuje biti izvršitelj Božjeg nauma, odlazi u tabor Holoferna, zaluđuje ga ljepotom i potom ubija. Vraća se doma noseći njegovu glavu i njegov »karzan«. Spašeni narod ju slavi. I to je sve.

Takvu storiju režirati bilo kakvim rekvizitima standardnog opernog realizma bilo bi katastrofalno. Čini mi se da treba izvući nešto od onog što je iza storije, što je možda više u jeziku nego u priči: strah čovjeka, pa i ondašnjeg čovjeka Splita, pred velikim zlom koje se svakoga trenutka može približiti, koje može opsjesti, koje ga može zaposjesti. Zlo se, zacijelo, može poistovjetiti s prijetnjom s Istoka, ali je tu ipak više metafizička izbezumljenost, tjeskoba pred prijetećom silom zla. I ufanje, potpuno, fizičko ufanje u Boga, kao jedini spas, kao jedino pouzdanje. Za to je trebalo pronaći modernu formu, s dosta odmaka, distance, ne znam, možda gotovo brechtovsku.

Riječ autora     Podjela     Kratki sadržaj    Foto galerija   Kritike