Rođen je u Napulju, 24. svibnja 1900. godine, u obitelji glumaca Eduarda Scarpette i Luise De Filippo.

Debitirao već kao dječak.

S 11 godina, zbog svoga nemirnog karaktera i nezainteresiranosti za učenje, smješten je u internat Chierchia u Napulju. Dvije godine kasnije, svejedno prekida školovanje.

Godine 1914. postaje stalnim članom kazališne družine koju vodi njegov polubrat, te u njoj ostaje dugi niz godina. U tome se periodu bavio gotovo svim kazališnim poslovima, od scenskoga radnika, rekvizitera, šaptača, nabavljača, dok se svojim talentom napokon ne dokazuje kao vrstan komičar. Od kazališta se nije odvajao čak ni za vrijeme služenja vojnog roka: glumio je u predstavama u svakom slobodnom trenutku.

Zajedno s bratom Peppinom i sestrom Titinom 1931. godine osniva kazališnu trupu Komični teatar Filippijevih (Teatro Umoristico I De Filippo) u kojem djeluje do 1944. godine.

Piše djela za kazalište.

Nakon nastanka Milijunaškog Napulja (Napoli milionaria, 1945.), osniva vlastitu kazališnu grupu  Compagnia di Eduardo u kojoj 1946. godine postavlja predstavu Ah, te prikaze! (Questi fantasmi), za kojom će uskoro slijediti trijumfalni uspjeh - Filumena Marturano.

Uskoro stvara dramska djela: Laži dugačkih nogu (Le bugie con le gambe lunghe, 1947), Velika magija (La grande magia, 1948), Unutarnji glasovi (Le voci di dentro, 1948), Strah broj jedan (La paura numero uno, 1951) koje su ga svojom neuobičajenošću svrstale među najveće dramske pisce 20. stoljeća.

Ekranizirana su brojna njegova djela kao Assunta Spina (1948, redatelj M. Mattoli), Napoli milionaria (1950), Filumena Marturano (1951), Napuljsko zlato (L’oro di Napoli, 1954, redatelj V. De Sica), Duhovi u Rimu (Fantasmi a Roma, 1960, redatelj A. Pietrangeli).

Godine 1964. nastaje glasovita Glumačka umjetnost  (L’arte della commedia) koja je uspoređivana s Molièreom. Iste se godine u londonskom kazalištu Old Vic izvodi se njegova komedija Subota, nedjelja i ponedjeljak  (Sabato, domenica e lunedì) u režiji Franca Zeffirellija i interpretaciji Laurencea Oliviera.

Za svoje književno djelo dobitnik je počasnog priznanja honoris causa Univerziteta u Rimu u kojem je proglašen doživotnim senatorom.  U istome gradu umire 1984. godine.

FILUMENA MARTURANO je za glumice ono što je Hamlet za glumce. To je jednostavno uloga koju svaka glumica želi igrati. Pisan kao posveta sestri Titini, a baziran na istinitoj anegdoti, ovaj je komad  zahtijevao posebnu pozornost njegova autora, Eduarda De Filippa.

Praizvedba u Napulju 1946. godine, doživjela je neuspjeh. A proces rada na predstavi bio je vrlo bolan. No, kada je Titina odlučila slijediti svoj instinkt i glumiti onako kako se osjećala, uspjeh je bio tako velik da su je još godinama nakon predstave ljudi zvali imenom karaktera kojega je igrala, odnosno Filumenom. Originalna postava predstave (u kojoj je De Filippo igrao Domenica Soriana) bila je toliko poznata da je Papa, za vrijeme jednog službenog posjeta, od Titine zatražio da mu zaigra jedan od Filumeninih monologa. De Filippo je režirao i film istoga naslova, u kojemu je adaptirani komad sadržavao vjenčanje u talijanskome stilu i angažirao zvijezde Sophiu Loren i Marcella Mastroiannija  te snimio njegovu TV verziju.