"Nemam zavičaja i ne patim zbog toga, nego se radujem vlastitoj nezavičajnosti jer me oslobađa nepotrebne sentimentalnosti", na početku svoje biografije ističe Ödön von Horváth, rođenjem Sušačanin u vrijeme Austro-Ugarske, a vlastitim opredjeljenjem čovjek bez doma. Ipak, jedan od pisaca koji je obilježio 20. stoljeće, posebno književnost između dva svjetska rata, u svojim se mislima uvijek vraćao na one iste mirise djetinjstva "s Jadrana" koje je ostavio u svojoj rodnoj kući na Sušaku, tek nekoliko kuća dalje od još jednog velikog književnika, sugrađanina i vagabunda - Janka Polića Kamova.
Sudbina je htjela da životi oba autora, neobična, osebujna, jedinstvena, i po svome pismu i životnim pričama, naglo budu prekinuti, nošeni svojim beskrajnim lutanjima. Kamov u Barceloni, u Santa Creu, bolnici za siromašne i nepoznate, a von Horváth u pariškoj aleji Champs-Elysées gdje je na njega pala jedna odlomljena kestenova grana. Puno je u europskoj literaturi bilo književnika koji su nasilno stradali u vremenu ratom i nacionalizmom već zaražene Europe. "Ali nitko nije bio oboren drvetom kao Ödön von Horváth" zaključuje Ulrich Becher u svom eseju.
Čovjek koji je mrzio krute manire, prezirao otmjene lokale i uglađene razgovore, nije imao povjerenja u tehniku i nikada se nije služio dizalom, volio je godišnje sajmove, noćne prikaze, lakrdijaše, gatare, a grozio se malograđanštine koju je smatrao opasnom. U normalnom je vidio nenormalno, u prosječnom bezumlje. Dobro se osjećao uz sve ono što je neobično.
Predstava "Kazimir i Karolina" možda je jednako tako na neobičan način spojila pisca koji se vraća u svoj rodni grad i glasovitog redatelja Paola Magellija koji se cijeli svoj redateljski vijek bavi ovim značajnim književnikom i dramatičarem te proslavu kazališnog prvaka Galiana Pahora koji će ulogom Schürzingera obilježiti 30 godina umjetničkog rada. Kako je Magelli dosad režirao gotovo sve von Horváthove tekstove, osim "Kazimira i Karoline", ovaj projekt doživljava gotovo kao simboličko zatvaranje kruga.
Magdalena Lupi