Podjela Foto galerija
DO SRŽI OGOLJENA PRIČA
(razgovor s koreografom Stašom Zurovcem)
Nakon što Vas je riječka publika upoznala kroz niz prepoznatljivih autorskih projekata, prvi put radite jedan klasičan naslov sa zadanom pričom. Kako ste pomirili te dvije stvari: zadanost i svoju praksu stvaranja vlastitih, pokretom ispričanih priča?
Ja, prije svega, tu klasičnu priču, koliko god je ona zadana, pokušavam ispisati svojim rukopisom. Radeći sve svoje predstave težim tomu da one budu univerzalno razumljive, neograničene prostorom i vremenom, i da pružaju mogućnost različite percepcije i interpretacije.
Svako vremensko, prostorno ili misaono određenje me ograničava, sputava i gotovo uvijek dovodi u općepoznate obrasce, te ga se trudim izbjegavati.
Naravno da sam i „Romea i Juliju“ pokušao što više približiti takvom načinu izražavanja jer ilustrativnost i doslovnost radnje naprosto nisu moj stil.
Ta je priča ispričana već stotinama, tisućama puta na isti ili sličan, već dobro poznat način. Mislim da ona danas više nema takvu snagu jer u priči ima puno elemenata svojstvenih renesansnom vremenu, a koji se danas mogu doživjeti kao nelogičnosti; npr. danas ljudi više ne ulaze u brak tako mladi, ne ubijaju se mačevima, a tinejdžeri ne piju otrove čudesnih travara...
Da li bi uopće takva priča, možda u suštini banalna, ništa drugačija od svih drugih tužnih ljubavnih priča, postala toliko poznata i eksploatirana, da nije bila ispisana perom velikog majstora i da li ljubav ipak, bez obzira na svu otuđenost današnjeg svijeta, još uvijek zauzima ekskluzivno mjesto na ljestvici umjetničkih djela i naših života.
To je jedno od osnovnih pitanja koje me zanima. Riječ je o „Romeu i Juliji“ kako ih ja vidim, kao djelo ogoljeno od svih određenja, tipiziranih veronskih ljubavnika u okvirima renesansne arhitekture na kakve smo navikli. Da se kojim slučajem ne radi o ljubavi, priča uopće ne bi imala tu snagu. Bila bi to bilo koja naša svakodnevna priča, koja se samo drugačije zove.
Često ističete glazbu kao svoj primarni izvor inspiracije. Je li kod „Romea i Julije“ bila inspirativnija glazba ili literarni predložak?
Možda me i više od literarnog predloška fascinira Prokofjeva partitura. Ona daje priči „meso“, a meni motiv da se tom pričom bavim. Iz tog sam remek-djela pokušao izvući sažetak i tako skratiti izvorno trajanje od preko dva i pol sata.
Bez sumnje je njegova glazba ispred svog vremena, drugačija, i podatna za izražavanje suvremenim pokretom.
Najavili ste osuvremenjavanje ovog glasovitog baletnog komada. Jeste li to, i kojim sredstvima i postupcima, ostvarili?
Redukcija likova i smještanje priče u jedan suvremeni odnosno univerzalni kontekst koji nije ograničen vremenom i prostorom, proizlazi, između ostalog, i iz mogućnosti koje trenutno imamo. Prije svega sam se morao prilagoditi svome ansamblu i na temelju toga naći neku svoju priču. A u njoj, toj mojoj priči, doživljaji likova nisu uvijek vezani uz linearno vrijeme. Jer kada neko od likova nešto zamišlja ili sanja, radnja može stati, a gledatelj vidjeti te misli ili snove. Nastojao sam da se doživljaji likova i prostor i vrijeme preklapaju na puno mjesta u predstavi, da ostane nejasno što je zapravo stvarnost, je li se ta priča uistinu dogodila ili nije, je li se ljubav ostvarila ili nije... Čini mi se zanimljivim u današnje vrijeme priču raditi na takav način.
Nisam, naravno, išao u radikalni pristup jer smatram da ljudi iza naslova „Romeo i Julija“ moraju vidjeti priču o Romeu i Juliji. Pokušao sam suvremeni pristup ipak smjestiti u kontekst poznate priče, da ona ostane prepoznatljiva. Ne želim publici uskratiti priču prema kojoj idu njena očekivanja, već je želim ogoliti do srži, tako da ostane samo esencija Shakespeareovog djela.
U svim sam segmentima želio ostati umjeren: nisam želio stvoriti glumačku predstavu, niti sve zasnivati samo na pokretu već postići pravi omjer glumačkih, emocionalnih i plesnih momenata. Takvo nepriklanjanje samo jednoj vrsti rješenja ostavlja mi puno više mogućnosti izražavanja.
U svakom slučaju, nisam želio izgubiti svoju autentičnost niti sam dopustio da se isto dogodi samoj priči.
Je li se takvo ogoljavanje priče i likova odrazilo i na vizualni segment predstave?
Sve je smješteno u jedan vrlo suvremeni bezvremenski kontekst. Sama radnja je smještena u konkretno vrijeme i konkretne prostore, a mi stvaramo prostor koji se može interpretirati na više načina makar možda podsjeća na nekakvo skladište. Unutar tog bezvremenskog prostora postoje određene asocijacije na klasičnu priču. Ostavio sam one momente za koje držim da su bitni, a i pokušao sam ih obogatiti nekim novim.
Nakon podužeg vremena ponovno se pleše uz živu orkestralnu izvedbu. Što to znači za plesače?
Orkestrom dobivamo pravu dimenziju. Živi teatar. Uz orkestar predstava postaje dvostruko živi organizam koji nikad nije isti, jer puno toga ovisi o komunikaciji dirigenta i onoga što on prati na sceni, ali i obratno: plesača koji se prilagođavaju interpretaciji samog dirigenta. To mora biti veliko uzajamno poštovanje i simbioza bez koje ta predstava ne može funkcionirati. Dirigent si, doduše, ne može dati oduška kao da dirigira koncertnom izvedbom, niti se plesači mogu osloniti na poznatu, gotovu stvar. To ćemo međusobno osluškivanje tijekom proba pokušati dovesti do savršenstva. U tome je i najveća čar. Za plesače je to i obogaćivanje u načinu rada. Riječ je o umjetnosti odnosa orkestra i plesača. U klasičnom baletu je taj odnos vrlo zadan, ali u suvremenom postavljanju klasičnog djela postoje razne varijacije, npr. da se djelo postavi i igra u nekom drugačijem tempu u određenim numerama nego što je zadano.
Kakvu reakciju publike očekujete? Mislite li, bez obzira što su takve prognoze nezahvalne, da će vaše ideje i htijenja biti prepoznati i prihvaćeni?
Ne zanima me što će reći publika kada vidi gotov proizvod jer tada više ništa ne mogu učiniti. Ali zato jako vodim računa o publici tijekom procesa rada. Ljudi s kojima radim u dvorani jednaki su onima koji sjede u gledalištu odnosno svi ljudi imaju i poznaju iste emocije. Ako te emocije uspijem probuditi kod plesača tijekom rada i ako oni povjeruju u ono što rade, onda mislim da nema sumnje da će to prepoznati i publika. Ako rad kod plesača ne izazove emotivno davanje komadu onda nisam uspio. No, vjerujem da smo trenutno na dobrom putu i zadovoljan sam onime što smo napravili, iako se radi o drugčijem pristupu od onoga što smo radili do sada. Ovo je jedna prilagodba unutar koje tražimo slobodu.
Riječka publika prvi put će vas u „Romeu i Juliji“ vidjeti i kao plesača. Što znači istodobno koreografirati i plesati?
Kada sam se počeo baviti koreografijom postalo je pravilo da i igram u svojim baletima. No, zbog zahtjevnosti u jednom sam trenutku prekinuo tu praksu. Teško je imati percepciju onoga koji gleda, a biti unutar komada. Treba istodobno predvidjeti svoju situaciju unutar konteksta ansambla. Nakon dvije godine pauziranja od plesa to mi je ponovno neizreciv izazov i užitak.
Razgovarala Milena Jerneić